TRAKTATČIĆ O PRIMIJENJENOJ POEZIJI (umjesto predgovora)
Uvijek je bilo angažirane, prigodničarske, nazdravičarske, revolucionarne (parolaške), slavodobitničke, epitafske i kakve ne sve poezije koja bi se skupnim imenom mogla nazvati primijenjena poezija. Uvijek su to bili sporedni rukavci glavnog tijeka čiste poezije. No, danas poezija počinje da živi svoju bit upravo kao primijenjena poezija jer se samo na takav način može ostvariti ona Miljkovićeva: poeziju će svi pisati, a i očekivanja skoro svih pjesnika da budu čitani, recitatora da budu slušani…
Naime, ako pogledate u kojim nakladama se danas tiskaju knjižice poezije, i koliko ih se ne proda, mogli bi ste olako zaključiti da poeziju nitko ne čita. Skloni smo ustvrditi upravo suprotno: danas se poezija čita ili na neki način konzumira više nego ikada.
Naime, dobar slogan, ako baš nije banalan, već je poezija. Lijepo, s trudom i ljubavlju sročena SMS poruka u svojoj je biti pjesmotvorno djelo, a kada bi to ljudi čuvali i znali malo dotjerati bilo bi bez sumnje tu dobre poezije. Promišljena čestitka može biti poezija. Ako je pošaljete na više od 50 adresa vi ste već čitan pjesnik, jer ovi što danas tiskaju knjige ne mogu računati da će prodati više od 50 knjiga. Poezija na blogovima, na raznim web stranicama, poezija na zidovima (grafiti) to su čitavi svjetovi čije dimenzije nismo u stanju ni sagledati. Poezija u školskim listovima, vjerskim listovima, raznim novinama i časopisima, to je već klasika.
Bilo je i larpurlatističke poezije, igre riječima, koja se smatrala stilskom odlikom a nikako ne razlogom poezije. No danas se poezija igra sa stvarnošću ne radi igre nego radi stvarnosti. Moglo bi se reći, poezija je danas postala stvarnost svakodnevnoga življenja, sveprisutna činjenica, jer, nikada se nije više slušalo pjesme (uglazbljene), nikada se nije slalo toliko pisama i SMS poruka, nikada se nije produciralo toliko slogana, nikada se na kraju krajeva nije tiskalo toliko listova i časopisa, nikada se nije slavilo toliko obljetnica što umrlih što živih pjesnika, nikada se nije objavljivalo toliko knjiga poezije, nikada nije bilo više ljudi na ovom planetu kao danas…
Danas su srušene sve iluzije i zablude o tome tko piše poeziju. Pišu i sretni i nesretni, i zaljubljeni i ostavljeni, pišu i mladi i stari, i muškarci i žene, poeziju doista svi pišu.
Srušena je i iluzija da bez ljubavi poezija nema svoju sjenu. Piše se o svemu i svačemu, o intimnome i vanjskome svijetu. Piše se metaforično, piše se alegorično, metonimijski, piše se izvorno, jednostavno, piše se umjereno, piše i slobodno, neodmjereno, vehementno…
Piše se i poučno i poročno… bogobojazno i razvratno, piše se za djecu ali i djetinjasto… poezija se ilustrira fotografijama, crtežima slikama, ali poezijom se ilustriraju slike, fotografije plakati, panoi…
Jednom riječju, poezija sve više postaje i primijenjena umjetnost. A rodonačelnik škole primijenjene poezije Miro Petrović, prezentirao je i promovirao tu ideju prije nekoliko godina (ja sam je čuo na Šopovim danima u Jajcu, a vjerujem da je on, sukladno naučavanju o primijenjenoj poeziji, istu ponovio u sličnim prigodama) baš putem pjesme istoga naslova kojom je zapravo znatiželjnoj publici objašnjavao zašto on piše pjesme.
Objašnjavajući kako se našao baš tu gdje se nalazi u baš to vrijeme Miro Petrović pjesmu završava ovako:
- moj nastup će biti u ___sati i ____ minuta.
Da provjere ovu računicu
u tom trenutku
desetak će posjetitelja
pogledati u sat na svojoj ruci.
Na časak će zaboraviti
da taj isti sat odbrojava vrijeme
između mladosti i starosti njihovih života.
Bit će to veličanstveni kristal pobjede
koji slavi vrijeme poezije nad vremenom smrti
I zbog toga ja pišem pjesme –
Kad ste već znatiželjni – poštovana publiko!
Veliki pjesnici prednjače ispred svoga vremena, a Miro Petrović niti zaostaje, niti srlja, on naprosto osjeća da je došlo vrijeme kada poezija mora biti životna i suživljena kako bi uopće imala smisla.
Ne znajući da je on svojoj zbirci u pripremi već odredio naslov ŠKOLA PRIMIJENJENE POEZIJE, a zanajući da svi zaju kako je on tvorac toga pojma, potrudio sam se saznati to i to poslije svoje odluke da svoju prvu redukcionističku zbirkicu pjesama nazovem PJESMOSKOP PRIMIJENJENE POEZIJE. Sad kad sam to saznao, neću promijeniti naslov svoga pjesničkog prvijenca (prvi se mačići i onako bacaju u vodu), ali eto, javno kažem tko je rodonačelnik, a ja sam ponosan što smijem umisliti da sam njegov učenik.
A ako je to sve tako zašto se onda poezija ne bi mogla naći i u rubrici razbibriga, tamo gdje se nalaze aforizmi, križaljke i horoskop. Zašto ja ne bi pokazao da pjesme nisu puki produkti inspiracije, nego plod marljivog konstruiranja pjesmotvorne građevine… od temelja do zvijezda i nazad.
Urednici:
ANTO ZIRDUM
JASMINA HANJALIĆ
