Miodrag Živanović, Eine kleine Nachtmusik

Miodrag Živanović, Eine kleine Nachtmusik, Litera, Banja Luka, 2009.

Iako mi nije namjera biti nejasan, dapače svaki moj pokušaj filoziranja svodi se na izvlačenje filozofije iz ezoterije, ovaj pokušaj da se prikaže knjiga Miodraga Živanovića, sa naslovom koji u sebi krije paradoks u kojemu filozofskom djelu pridružuje bitne odrednice umjetničkog djela traži najprije obrazloženje naslova prikaza. Naime, sam Živanović u zapisu 26 a isti se nalazi u skupini 49 ponovljenih zapisa po brojem 163. navodi Adorna koji kaže: Kao što u umjetničkim djelima vlada napon između ekspresije i konstrukcije, tako u Hegela on vlada između izražajnog i argumentativnog elementa. Sam autor dvoji da su dileme lažne a da se napon pokazuje jedino autentičnim. I hrabro ustvrđuje slijedeće: Ne vjerujem da napon proizvodi dijalektiku. Onda oprezno dodaje: Čini mi se da dijalektiku ne proizvodi niko i ništa. Ona je samo bijeg od spoznaje da iza stvari i njihove ekspresije, ne postoji nikakva bit, smisao, suština koju bi smo trebali spoznavati. I na kraju postavlja pitanje: Možemo li tu spoznaju podnijeti? I tu dolazimo do same biti ovoga hermenaeutički zasnovanog konstrukta, filozofiranja koje je ekspresija zapitanosti, pokušaja da se približimo pravim pitanjima, a ne odgovorima.

A sad o konstrukciji. Knjiga hermenautičke filozofije, naslovljena je nazivom Mocartove skladbe MALA NOĆNA MUZIKA, i to izvorno Eine kleine Nachtmusik. Filozofski rukopis kršten nazivom umjetničkog djela, i ne samo to. Strukturiran (konstruiran) je kao i Eine kleine Nachtmusik u 137 taktova, od kojih se 49 taktova ponavlja. Očigledno je Živanović muzikalna osoba, osoba koja je opčinjena osluškivanjem nevjerojatnog karaktera nečega što je umjetnost u najčistijem poimanju. Tako je nastalo 137 zapisa, a prvih 49 su ponovljeni. Pa nije bez značaja da svaki zapis, svako opserviranje ima 137 riječi, a egzibicije ovakve vrste su doista više primjerene poeziji nego filozofiji., i zato svaki pokušaj smjerivanja uformljenja filozofičkog blebetanja ovime dobiva poseban smisao.

Zato se i ja, iako nisam muzikalan, kao umjetnik, priklanjam recenzentu Željku Škuljeviću, filozofu i pjesniku koji kaže da potaknut rečenom skladbom Živanović plete „lirsku paučinu između razuma i srca“. Ovaj pokušaj pojmovnog pjevanja (ili, svojevrsna „filozofskog sanjarenja“), sudeći da se autor priklanja tzv. umjetničkoj tajni, polifonijski i svakako, sazvučan je s Heideggerovim kazivanjem da ono o čemu filozof samo muca, pjesnik s lakoćom pjeva.
I zanesen Živkovićevom zapitanošću i svojom začuđenošću završit ću pitanjem: Je li C-dur u svekolikom kozmosu svugdje i uvijek C-dur?
Ovu dvojbu o C-duru sam postavio inspiriran Živanovićevim pokušajem da dokuči tajnu susretanja jezičkih i muzičkih čuda, njihovom prožimanju i podudaranju….traženju veza i unutarnje bliskosti npr. Hegelove logike i Bachovih fuga….

Pitanja ne moraju nužno proizvesti odgovor, ali Živanović doista zna postavljati poticajna pitanja.

Anto Zirdum

Jasmina Hanjalić:LJUBAV JE BOŽANSKA A ČOVJEK PROLAZNO U NJOJ

Pjesnik Radmilo Radovanović u svojoj najnovijoj zbirci pjesama „Mladi Adonis“ (Banja Luka, 2011) vratio se u zaboravljeno mladalačko vrijeme i nagradio poeziju punokrvnim nepatvorenim stihovima. Pjesme su to koje na krilima simbolike grčke mitologije nedvosmisleno u četiri koraka daju lirsku genezu jednog traženja izgubljene mladalačke ljubavi.

Evolucijom, od buđenja i davanja bila emocijama i strastima zatomljenim i potisnutim duboko u sebi do uzdizanja zalutalih sjena, ljubav je višeznačna za pjesnika poput Afrodite, Euridike, Here, Artemide, Selene itd. Ljubav se uzdiže na Olimp naših običnih života, u svoj svojoj zanosnosti, mirisima, probuđenoj čulnosti, pa tako i čovjek postaje dio božanskog neba. Ali, tuga, nostalgija, žal zbog neostvarenosti ljubavi budi prazninu, „izgubljenost male laste istrgnute uz jata“ ; ta nostalgija vidi „plavu ženu u čaši loze“ i ljubav se miri sa jednom izgubljenom mladošću i rastankom; Mladi Adonis luta „brdima tuge“ u potrazi za izgubljenom srećom…

„Napustio sam tvoje ostrvo Kalipso“ je poglavlje ljubavnih soneta u kome nabujala prošlost naplaćuje svoj dug u obliku poezije prepune krasnih, žednih ali nepresušnih stihova. Rime su to iznikle iz preuzimanja krivice mladog Adonisa, koji sebe naziva „kurvin sin“ i samoosuđuje se: „Nema mi života“.

Na njedrima istine, mladi Adonis se na kraju razračunava sa istinom, svojim nedovršenim snovima, zagubljenim stazama prošlih vremena koje pronalaze svoj put jedino u Poeziji. „Ništa se više ne može ispraviti“ sa suzama u očima konstatuje Adonis, shvatajući da je vraćenje prošlosti i uspomena zapravo „mreža koju plete nebo i zemlja“ i iz koje je jedino Poezija dobitnik. Zaneseni Adonis na kraju shvata i prihvata da „Riječi više nemaju šta da kažu“ jer je to izabrao i to mu se sveti. Adonis sazrijeva, više nije mlad i zanesen, nego prihvata da je prošlost prošla, ostala tamo daleko na nekim predalekim obalama od kojih ga dijeli vječnost: „poljupci ni nalik na nekadašnje“ mogu se vinuti još samo na „plavom nebu zaborava“.

Sve u svemu, zbirka „Mladi Adonis“ Radmila Radovanovića je jedno nadahnuto, lirsko i sa znalačkim konceptom pjevanje i veličanje ljubavi do najvećih visina među božanstva, jer jedino ljubav svojom ljepotom i snagom to i može, ali, ljubav je božanska a čovjek tek prolazno u njoj…

Anto Zirdum:PRETPOSTAVKE ZA KANONIZIRANJE ŽENSKOG PISMA U BIH

Kanoniziranje, dakle proglašenje nečega zasnovanog na kanonu, proglašenje nečega uzorom, samosvojnim, teška je zadaća, najčešće dugotrajna i mučna, komplicirana i puna zamki, ali svetaca ne bi bilo da netko nije uložio truda da dokaže kako su neki ljudi, za razliku od većine drugih, ispunili određene uvjete da ih štujemo kao blažene ili pak svece, proroke ili barem uzorne. U proceduri kanonizacije ima i poznata institucija tzv. đavoljeg odvjetnika, onoga koji zastupa protivnu stranu.

Ovaj rad nije usmjeren na dokazivanje da žensko pismo egzistira kao nešto što treba kanonizirati, niti je protivan tome, odnosno neće dokazivati da ima ili nema razlike između muškog i ženskog pisma, nego će govoriti o faktografiji ženskom rukom napisanoga u Bosni i Hercegovini. A fakticitet će nužno otvoriti i mogućnosti i potrebu da se dođe do mjerila po kojima je moguće izraziti, i mjera do kojih je moguće dosegnuti u pokušaju kanoniziranja ženskog pisma, ženskog rukopisa, ženske prakse pisanja, literature iz ženskog rakursa ili kako se sve ne naziva ova kulturološka činjenica rodne (gender) prisutnosti u, ovaj puta, bosanskohercegovačkoj kulturi – uže lociranoj na polju rodno potpisane poetske produkcije.

A činjenice govore slijedeće:

Prva knjiga poezije žena u Bosni i Hercegovini izišla je 1908. godine. Objavila ju je Anka Topić u sarajevu u vlastitoj nakladi. Od tada do danas, u proteklih 100 godina skoro 300 pjesnikinja, bilo da su rođene u BiH pa objavile domovini ili negdje izvan domovine, bilo da su ovdje živjele odnosno rođene izvan BiH a objavile ovdje, produciralo je najmanje jednu knjigu poezije.

U prvih pedeset godina od 1908. do 1958. objavilo je knjige 5 pjesnikinja. U to doba, a pogotovu prije 1908., knjige su manje objavljivane a časopisi su za život poezije imali više značaja, tako da od Umihane Ćujdine i Stake Skenderove do Anke Topić imamo desetak pjesnikinja, a od Anke Topić do Vere Obrenović – Delibašić i Ljerke Premužić (1927.) imamo još desetak pjesnikinja. Od 1927. do 1958. moglo bi biti još desetak pjesnikinja koje su objavljivale po časopisima i to je sve za pola stoljeća ženske autorske poezije u Bosni i Hercegovini.

Ako slijedeće pedesetogodišnja razdoblje raspolovimo dobit ćemo razdoblje od 25 godina a to je od 1959. do 1983.g. a ova granica se nekako poklapa s pojavom pojma „žensko pismo“ na našim područjima. (Do tada je taj pojam u BiH bio manje-više nepoznat). U tom razdoblju objavljeno je 50 prvih knjiga poezije čiji autori su žene.

U posljednjoj četvrtini promatranog stoljeća objavljeno je ostalih dvjestotinjak prvih knjiga poezije žena. Podijelili smo to na petogodišta i tako od 1984. do 1988. imamo 16 objavljenih naslova, od 1989. do 1993. svega 5 što je razumljivo jer poznata izreka da muze šute dok topovi pucaju ovdje je pokazala svoju utemeljenost. Od 1994. do 1998. objavljeno je 50 novih naslova kao rezultat poslijeratnog zanosa, žeđi novoosnovanih entiteta i etniciteta da potvrde kako su se izborili za oslobođenje narodnog duha…I tek posljednja decenija promatranog razdoblja kaže da se skoro polovica stogodišnje produkcije dogodila u zadnjih desetak godina.

Cijela ova priča o činjenicama poslužit će ovdje da ustvrdimo kako se o ženskom pismu, ma što pod tim podrazumijevali, zapravo, nije ni moglo ozbiljnije progovoriti prije nego je nastupilo ovih zadnjih desetak godina. Istina, u cijelom promatranom razdoblju ove rijetke pojave žena na književnoj sceni, primjeri su heroina koje su se borile za emancipaciju žena u ovom prilično patrijarhalnom svijetu. No, njih je teško nazvati feministkinjama u suvremenom rekao bih modernom i pomodnom poimanju, ali da nije bilo njihova duhovnog napora, spremnosti da se hrabro izlože svim mogućim vidljivim i nevidljivim pritiscima i zazorima, ni današnje feministkinje se ne bi imale na što nasloniti.
No, sada kada smo ustvrdili da je govor o ženskom pismu pa i njegovu kodificiranju moguć, kada u kvantitativnom smislu imamo dovoljno poezije za analize, (doista mislimo na poeziju nastalu poslije 1999. a nikako, bez obzira na rijetke iznimke, na onu nastalu prije), trebali bi postaviti kakvu takvu definiciju pojma oko kojega se vrtimo stalno razmišljajući bi li ga držali pod navodnicima ili bez njih.

Iako književna teorija poznaje „poeziju za djecu“ ne poznaje dječju poeziju – poeziju koju pišu djeca, a pogotovu nije definirala poeziju za odrasle. Poeziju za stare ljude i poeziju starih ljudi nikad nitko ni u šali nije spomenuo. Isto tako, iako se u novije vrijeme spominje „žensko pismo“ nitko nije definirao „muško pismo“ jer ni jedan od ova dva pojma nije značajan za književnoteorijska razmatranja. Očigledno je da određeni pojmovi, iako stvarno postoje, nemaju književnoteorijsku težinu. To, onda znači da su definirani ili da ih treba ili pak da ih se jedino može definirati izvan književnoteorijskog konteksta. Iz toga se dalje može izvući zaključak da sa stajališta književnih teoretičara nema nikakve značajne razlike između „muškog“ i „ženskog“ pisma.

Kao estetičar, kao osoba koja se primarno bavi estetskim valoriziranjem umjetničkog djela, kao kritičar koji uvijek traži da umjetničko djelo, bilo da se radi o slici, pjesmi, glazbenoj kompoziciji, proznom uratku, skulpturi, filmu itd. udovolji osnovnim estetičkim načelima Tome Akvinca: (claritas, consonantia , integritas) jasnost, skladnost i cjelovitost, ja bih se priklonio tvrdnji da s toga stajališta nema nikakve razlike između muškog i ženskog pisma, jer ono stvoreno ili zadovoljava ili ne zadovoljava ove kriterije. Naime, ovaj kut gledanja mogao bi dovesti do pitanja tko više udovoljava estetskim kriterijima: muškarci ili žene? No, odgovor na to pitanje tražio bi mnogo suptilnih istraživanja i pitanje je bi li se našla statistički značajna razlika, jer razlika bi se mogla jedino i tražiti na razini statističke analize. Npr. uzmemo 100 nasumično odabranih pjesama žena, 100 isto tako odabranih pjesama muškaraca i damo određenoj populaciji da ocjenjuje svaku pjesmu (ne znajući tko je autor) po mjerilima koja indiciraju estetske vrijednosti. Bilo kakav rezultat dobili, ne vjerujem da bi bilo neke značajnije razlike. A iz toga svakako ne bi mogli ništa zaključiti o razlici između muškog i ženskog pisma.

No, kada bi netko izdvojio 1000 ili 10 000 pjesma muškaraca i isto toliko pjesama žena koji ispunjavaju estetičke kriterije, a onda netko nasumično izabra 100 jednih i 100 drugih onda bi bila moguće i neke druge analize koje bi pokazale da u određenim aspektima postoje izvjesne razlike između muškog i ženskog pisma.

Vjerojatno bi uočili da postoji specifično žensko iskustvo, tj. teme i pojmovi o kojima više pišu žene nego muškarci kao npr.: silovanje, nasilje u obitelji, odnos prema tijelu i tjelesnosti, odnos majka-kći, češće spominjanje djece u pjesmama, a u svome radu ja sam uočio da žene manje pišu dodvorničku poeziju, glorificirajući aktualne ideološke i političke garniture i njihove programe. Ako se i bave aktualnim društvenim, ideologiziranim problemima, onda je to angažiranje na fonu emancipacije žena, a toga je u našoj bosanskohercegovačkoj poeziji bilo i bit će ga još uvijek.

Samo se treba prisjetiti Razije Handžić koja djeluje kao pjesnikinja (feministkinja) od 1924. godine, a tek je 1977. objavila zbirku poezije, koja u pjesmi Žene bez lica ustaje protiv toga da žene nose zar i feredžu.

Prolaze ulicom žene bez lica
Ili promiče stravičan san?
Žene bez lica – slijepe ptice,
Sa crnom pečom kroz sunčan dan.

Treba se također sjetiti da Bisera Alikadić svoju knjigu Noć i ćilibar, objavljuje 1972. godine, a pišući predgovor za izabrane pjesme 1988. Zilhad Ključanin neće ni na jednom mjestu spomenuti „žensko pismo“, ali će reći da ovo pjesnikinja „koja odgovore na pitanja o ženskom senzusu i biću traži na pravom mjestu – u erotici. Raširena lepeza erotskog u njenoj poeziji može ocrtati ne tako mali krug sopstva i ne tako mali skup psihofizičkih osobnosti, stanja i modusa ljudskog koji sopstvo temelje, grade i čine u egzistencijalni okoliš…“

Feminističke ideje su postojale i kada se nisu tako zvale, ali one su više bile vapaj žednoga u pustinji nego artikulirana svijest. Isto tako i žensko pismo je postojala i prije nego se pisalo i lako će te pronaći u usmenim baladama. No, o pismu možemo govoriti tek onda kada žene više i glasnije pišu, ne samo za žene (danas je u trendu tzv.«chick-lit» kolumnistika i proza), nego za ukupnu populaciju. Tu zapravo dolazimo do zaključka, da su feminističke ideje u suvremenom smislu tek stupile na tlo BiH, i mada se u svijetu govori o postfeminističkoj fazi, kod nas je ona tek sada feministička.

Naime, za razliku od nekada usamljenih pojedinačnih slučajeva, danas, u posljednjih deset godina pojavila se čitava generacija pjesnikinja koje progovaraju o ženskim problemima, ženskom iskustvu, ženskom rakursu koji se razlikuje od odrednice o ženskoj (ženskastoj) tankoćutnosti, senzibilitetu i osjetljivosti, spram nekih tema kojima se i muškarci bave. Naravno, i muškarci mogu progovoriti o ženskim problemima, kao i žene o muškim, ali za ovo razmatranje bitan je ženski rakurs/kut/motrište da bi uopće mogli govoriti o ženskom pismu.

No što je to specifičan kut ženskog gledanja na stvarnost? To se može prosto definirati kao nešto suprotno od muškog rakursa, ali što je to?

Sasvim je sigurno da to ne podrazumijeva nekakva jedinstvena, jednorodna stilska obilježja skupine ili skupina autorica po kojima bi i mogli svrstavati ili ne svrstavati pod odrednicu «ženskoga pisma». Naprosto je nemoguće pronaći jednorodnu, jednoznačnu poetičku nit između Nermine Omerbegović, Vesne Vujić, Ajle Terzić, Šejle Šehabović, Tanje Stupar Trifunović, Ljiljane Tadić, Adise Bašić Čečo, Kristine Mrđa, Aleksandre Čvorović (namjerno spominjem ovu novomilenijsku generaciju vrsnih BH pjesnikinja), osim ako nećemo stvar simplificirati i odvesti na terene pojmova kao što su: pobunjena poetika… poezija suživljena sa stvarnošću…koji kulturološki, sociološki, politološki definiraju pojavnost njihove poezije, a nikako jezičnoteorijski i književnoteorijski.

Iz rečenoga već slijedi zaključak da, ako se u prozi i eseistici i može osjetiti tipičan ženski rakurs, tematiziranje iskustva ženskosti, u poeziji je to mnogo teže, jer je pjesma prije svega estetička činjenica, a manje sredstvo komunikacije za prenošenje poruka feminističke teorije i prakse. No, kako se moj okvir za razmatranje mogućnosti za kodificiranje tzv. ženskog pisma kreće u analizi pjesmotvorstva, moram reći da poezija često može više doprinijeti osvješćivanju svake vrste pa i feminističkih pozicija, nego drugi oblici književnog komuniciranja pisaca i čitatelja, čak i onda kada nije eksplicitno angažirana.

Pisanje žena (književnost koju pišu žene) i žensko pismo dvije su različite stvari.
„Žensko pismo“ je sintagma koja je u suvremenu terminologiju ušla s feminističkim pokretom, feminističkom literaturom i kritikom, a budući se broj žena koje objavljuju ubrzano primiče broju muškaraca (barem kada se radi o poeziji) to se tipična feministička pitanja, poput statusa urbane intelektualke u još uvijek patrijarhalnoj sredini, sve manje postavljaju, a sama feministička problematika redefinira, tj prelazi na teren odnosa prema vlastitom tijelu s jedne strane i ulozi žene u javnom političkom životu. Tako je u svijetu feminističkoga žara nestalo prije nego su urbane intelektualke stvorile zajedničku intelektualnu i literarnu platformu, ali vatra feminizma je još daleko od toga da se skroz ugasi, da njezina toplina bude bespredmetna i da literatura bude nešto sasvim ljudsko, mi muško ni žensko.

Zapravo, taj žar se kod nas tek rasplamsao i od tuda i zanos da se pokuša kanonizirat žensko pismo. Rat je na momente cijeli proces usporio, ali je s druge strane dao i poticaja da se zaostatak ubrzanim koracima nadoknadi. No, u svjetlu svih mogućih emancipacija mora se završiti i proces emancipacije žena, a tome su doprinijeli mnogi muškarci, ali prije svega žene koje su oslobodile kočnice ženskom rakursu. Da nije bilo heroina na tom polju, kod nas se nitko ne bi ni sjetio pokušati govoriti o kodifikaciji ženskog pisma.
Ne treba biti vidovit, nego samo pošten, pa zaključiti da na stanje kod nas djeluju i globalni vjetrovi vanjskog utjecaja. Koliko je tomu doprinijela dodjela Nobelove nagrade za književnost pjesnikinji Szymborskoj, a koliko serija Seks i grad, o tome će se tek trebati progovoriti…

Gračanica, 2008.

Rabija MAMELEDžIJA: Prikaz knjige ŠARENI BISERI DJETINSTVA

ANA CHRISTEN JEZERCIC, ŠARENI BISERI DJETINJSTVA, VAT, Vitez, 2011.

U bisernu ogrlicu dječije književnosti danas cemo nanizati jos jedan biser. Donijela nam ga je Ana Christen Jezercic.

Ana je napisala zbirku pjesama za djecu: ŠARENI BISERI DJETINJSTVA.

Knjigu pored njene umjetnicke vrijednosti cini vrijednom to sto je pisana izvan Anine domovine.

Pjesme u knjizi su obuhvatile cijelo djetinjstvo te period odrastanja od vrtica, skole, roditeljskog doma, livade, vocnjaka te poimanje svega sto je oko nas.

Knjiga je napisana u pet poglavlja.

Skolski dani prolaze brzo od sabiranja brojeva prvih ocjena, ljetnog raspusta i prve skolske ljubavi koja je jako vazna i bitna malisanima i nastavlja se kroz poglavlje: zivot je lijep.

Nisu sva djeca lovila leptire i gledala male pilice u seoskom dvoristu, te upoznala livadu, sumu i sumske zivotinje.

U Aninim pjesmama i djeca iz Aninog zavicaja imala su tu privilegiju.

Godisnja doba su predstavljena djeci na jednostavan i razumljiv nacin, a najdraze joj je proljece. Jesen dariva sve oko sebe plodovima i nije skrta. Zima je najljepsa na selu i kako Ana kaze: Zimske noci u mom selu, noci su poput onih iz bajke. A kako ne bi i bile kada tu zive i dobre vile.

Ana prica o mravima, o rodi kada pozeli da dokaze mami i tati i svima odraslima da zna da rode ne donose djecu.

U odrastanju nase djece veliko mjesto zauzimaju i kucni ljubimci.

Djete koje nema u svome odrastanju kucnog ljubimca zakinuto je za jedno veliko iskustvo.

Anine pjesme pricaju o maci, malom misu, psu Munji, jagnjadi, zmini, pticama, komarcima, leptiru i orlu apsolutnom gospodaru visina.

U svojim pjesmama Ana ukazuje na vrijeme, vremenske promjene te oborine kao sto je kisa, snijeg, te kretanje zraka kao sto je vjetar.

Veoma je dominantna uloga porodice u Aninim pjesmama, majka otac, i clanovi sire porodice te vjera, vjerovanje idilicno prikazano kroz obicaje u seoskoj kuci badnje veceri. Dok baka kolace pece djed u sumi jelku sijece. Stici ce dotle unuci i baka ce ih darivati kolacima.

Kada pominje majku u Aninoj pjesmi ona je rudnik ljubavi koji je svakim danom sve veci.

Majka je uvijek bas uvijek uz uzglavlje bolesnog djeteta za sve godine dok je otac kosac i zive tamo gdje su se rodili.

Anine pjesme mirisu na planinu sa koje vjetar salje tople i hladne vjetrove u podnozje ispod same planine u njen lijepi Dzelilovac-njene Vlajsovice.

Nasa Ana je velika kci svoje domovine kojoj u svakoj njenoj pjesmi hrli njeno toplo i njezno pjesnicko srce, ma koliko bila daleko od svoje rodne grude, svojih Vlajsovica.

Zbirka pjesama za djecu nase Ane po mom skromnom misljenju zadovoljava da se uvrsti ravnopravno sa ostalim knjigama za djecu u skolsku lektiru.

Djeca koja su daleko od domovine i od pisane rijeci na maternjem jeziku zasluzuju ovakvu knjigu.

Ja ti od srca cestitam draga Ana i podari nasu djecu koja su daleko od zavicaja slicnim i ovakvim knjigama.”

U Klubu HKD Napredak Vitez, 29.12.2011 god.

FRA GRGO MARTIĆ BOSANSKO-HERCEGOVAČKI HOMER

ZAŠTO O FRA GRGI MARTIĆU ZNAMO PUNO MANJE NEGO O NJEGOŠU I MAŽURANIĆU?

Ako bi smo ovaj okrugli stol o fra Grgi Martiću počeli kvizom na temu: kako se zove najpoznatije književno djelo ovog svećenika, prosvjetitelja, pučkog tribuna i pjesnika tj. književnika? čisto sumnjam da bi mnogo nas znalo. Ako ovdje slučajno ima neki student književnosti znao bi nam reći da je fra Grga Martić skupljao narodno blago i s I.F. Jukićem objavio Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, a da su mu važnija djela: POZDRAV DANICI, ZVIJEZDA SJAJNA, PLAČ BOSNE, OSVETNICI, POSVETNICI I ZAPAMĆENJA. I da se opet vratimo našemu možebitnom kvizu. Koje je najpoznatije književno djelo fra Grge Martića?
Ni ja to nisam znao ni kao pučkoškolac, ni kao srednjoškolac, nažalost ni kao student, a tek kada sam počeo pisati, kada sam počeo izučavati prošlost, kada sam počeo sustavno raditi na jednoj knjizi o hrvatskim hajducima, nužno sam se susreo s djelom fra Grge Martića i otkrio fascinantan opus, ravan i Mažuraniću koji napisa ep Smrt Smail-age Čengića (1845.) i Njegošu koji napisa Gorski vijenac. Fra Grga je zapravo napisao sedam epova kao što su ova dva, ali mi svi ovdje znamo podosta toga i o Samil-agi Čengiću i o Gorskom vijencu ali ni o jednom od ovih sedam epova napisanih u razdoblju 1861. do 1883. a objedinjenih u knjigu OSVETNICI uglavnom ne znamo ništa jer to nismo učili u školama.
Fra Grgo Martić (1822. – 1905.) je bio Njegošev i Mažuranićev (1814. – 1890.) suvremenik. Njegoš je od njega bio stariji 9 godina i neosporno mu je bio i uzor i posebna veličina o čemu svjedoči njegova pjesma Pozdrav Petru Petroviću vladiki crnogorskom u Beču se nahodećem iz 1844. a Mažuranić je Smrt Samil-age Čengića napisao 1845. godine. No, Martića nema u čitankama ni u lektiri iako njegovo djelo izvire iz iste epske tradicije kao i Njegoševo i Mažuranićevo. Zato u podnaslovu moga referata stoji pitanje: ZAŠTO O FRA GRGI MARTIĆU ZNAMO PUNO MANJE NEGO O NJEGOŠU I MAŽURANIĆU?
Teško je odgovoriti na to pitanje i razlozi su visestruki i višeslojni. No, jedan je od razloga skriven na kulturološkoj razini, a taj je da mi Bosanci i Hercegovci, posebice Hrvati iz Bosne i Hercegovine, ne umijemo cijeniti naše veličine. A ako to mi ne umijemo odkuda nam pravo tražiti to od drugih. Stoga se doista radujem što su ljudi u jednom malom Kreševu (malom po broju stanovnika) poduzeli korake da od zaborava otrgnemo jednu našu veličinu s kojom bi se svaki narod ponosio, jednog Grgu Martića za kojega netko reče da je bosanski Homer.
Moj prilog tomu naporu biće da kažem nešto o epskom spjevu KIKO I ZELIĆ u čijemu podnslovu sam Martić piše “Događaji u Bosni od godine 1832.” Ep je to od 2057 stihova i opsegom nadmašuje spjev “Smrt Samil-age Čengića” koji je napisan u 1134 stiha.
No, moramo ovdje u priču uvesti još jednog fratra, rođenog Kreševljaka, čovjeka znamenita po tomu što bijaše prvi školovani liječnik s diplomom o završenim studijama medicine u Bosni i Hercegovini, o fra Mati Nikoliću koji je 1844. godine umro u Osovi kod Žepča. Od njega je fra Grga Martić prvo čuo priču o Kiki i Zeliću, a njihov susret opisao sam u svojoj knjizi MEDICO LAUREATO u poglavlju ZABRANA ILIRSKOG IMENA.

Bila je to 1843. godina, teška za Hrvate u svim pokrajinama i regijama gdje su živjeli. Ban Haller je u Hrvatskoj i Slavoniji zabranio ilirsko ime, a zapovjednicima pograničnih postrojbi naložio da strogo paze da u krajeve austrijske carevine ne bi stupio koji bosanski franjevac. Rim franjevačku bosansku provinciju suspendira zbog afere s biskupom Barišićem, a mladim fratrima zabrani pohađati mađarske i hrvatske škole odakle su oni ubirali liberalne ideje. U cijeloj toj zbrci pritisaka i utjecaja sa svih strana i osmansko carstvo je povećalo svoju pozornost prema kršćanskoj raji, a posebno su motrili na kler.
Među fratrima i narodom zavlada depresija iz koje su frcale male iskrice nemoći, čekajući pogodniji trenutak da bi upalile vatru. Netko je morao nositi te iskrice dok ne dođe vrijeme da se s njima upali pravi plamen. Jedan od tih mladića koji su dolazili, a koji je ostavio izvanredno jak dojam na fra Matu Nikolića, bio je fra Grga Martić. Stalno je nešto ispitivao i bilježio. Istraživao je prošlost ilirskog naroda i njegovih plemena i regija, a napose svoje uže domovine Bosne i Hercegovine. Bio je đak kreševskog samostana i prirodno se interesirao za župe kreševskog distrikta. Kao Mađarski student dobro je poznavao srpsku povijest i prilike u Srbiji, ali kao mlad čovjek još je maštao o sveilirskom jedinstvu i nije uočio da se on cijepa upravo po onom slabom šavu između pravoslavlja i katoličanstva kojeg je u Bosni čvršće držala protuosmanska nit .
Fra Mato je bio u posjetu jednoj bolesnici u Papratnici i tu je sreo mladog studenta bogoslovije u Stolnom Biogradu, koji se vraćao s školskog raspusta iz Posušja. Običaj je bio da se navrati kod župnika, ali on je u Papratnici imao svoje rodbine i iskoristio je prigodu da ih posjeti. Trudio se zadovoljiti znatiželju fra Grge te mu je rado pričao o Kiki i Zeliću, hajducima i ustašama, jer je strasno prikupljao pripovijesti o ljudima koji su se bunili protiv zuluma i terora, protiv silnika kakav bio Mahmud-kapetan derventski i njemu slični. On po prirodi nije bio romantičar, ali su mu se sviđali ti mladići koji su dolazili, taj Jukić, Martić i njihovi vršnjaci, i njihov san da se oslobode poniženja koje se svakodnevno događalo.
- Reci mi da li viđaš Tomu Kovačevića? – upita ga da vidi što li još radi taj zagričeni Južnoslaven.
- Kad god je u Beogradu nastoji se družiti s bogoslovima. Često im donosi informacije od kuće, a to znači da je počesto u Bosni.
- Znam, nekoliko puta sam ga sreo poslije one njihove neuspjele bune. Propali fratar nije mogao ništa bolje biti nego da radi za srpsku propagandu. Ne shvata da je samo pijun u rukama Rusije i velikosrpskih ideja koje se kriju pod ilirstvom južnoslavenske orijentacije.
- Južnoslavenstvo je sada nužno. Ni Hrvati, ni Dalmatinci, ni Slavonci, ni Srijemci, ni Banaćani, ni Bosanci, ni Hercegovci, ni Istrani a ni Kranjci, ni Crnogorci ni Bugari, neće se osloboditi ako ne bude ilirskog jedinstva, uzajamne pomoći i razumjevanja – vatreno se zalagaše Martić.
- Jeste, ali Garašanin to ne gleda tako idealističi kao vi mladići. On to želi ostvariti pod patronatom Srbije, a uz pomoć Rusije. Pravoslavlje i katoličanstvo ne može ujediniti sveslavjenstvo ili južnoslavenstvo. Takva simbioza bi bila neprirodna, a Engleska i Francuska, Pruska i Austrija to neće dozvoliti. Tamo se već vode rasprave o panslavizmu i na sve strane vršljaju špijuni koji rade i za te države
- Teško mi je to razumjeti, ali mi je jasno da onaj tko ne shvata plemenitost ilirskog pokreta, nema sluha za nas Hrvate u Bosni i Hercegovini, a nema ni za Srbe. O muslimanima neću ni da govorim. I njih od osmanskog carstva može odvući samo svijest o ilirskoj pripadnosti.
- S Bosnom nikad neće biti lako. Uvijek će se oko nje koplja lomiti, a najviše će se u njoj ginuti. Nego čuvaj se ti Kovačevića da te ne uvuče u Garašaninove ralje. Mi smo se zavjetovali da pastoralno skrbimo za naš puk i da mu pomognemo da opstane na ovom čudnom tlu. Ako puk opstane dok se ne steknu uvjeti da se sve promjeni onda će imati tko i da ostane i baštini ono što se stoljećima stavralo. Ideje će se razvijati i profilirati. Nemoj srljati, život je pred tobom.
Mladi student se interesirao i za tehniku i za medicinu te mu je pričao o stanju zdravlja i svome radu na farmakopeji. Njemu nije bilo ni mrsko ni teško prepisati nešto recepata u svoje bilježnice. Imao je strašnu energiju i mnogo se svidio fra Mati.

Ovaj ulomak iz moga romana ima namjeru približiti nam fra Grginu mladost koju je proveo intenzivno skupljajući građu koju će kasnije uobličavati i objavljivati, sukladno potrebi da književno izrazi ono što nije mogao izraziti u nekom političkom angažmanu ili govoru i tekstu. Zanimljivo je da su Kiko i Zelić IV. epski spjev u ciklusu Osvetnici i da je u ovom slučaju najveći odmak stvarnog događaja i vremena pisanja o njemu (1832. – 1876. = 44 g.) dok u svim drugim epovima opisuje događaje koji su se zbili nekoliko godina ranije i koji su sami po sebi bili politički i povijesno relevantni događaji (bune, bitke, ratovi…). Prva tri obrađuju teme crnogorsko-turskih sukoba a zadnja tri vezana su za bosansko-hercegovačku krizu 1876. – 1878. godine. Prvi epski spjev Obrenov, događaj iz 1857. Objavljen je 1861. u Zagrebu, a sedmi Posjednuće Bosne i Hercegovine po cesarsko-kraljevskoj vojsci 1878. objavljen je u Zagrebu 1883. godine.
Koji su motivi fra Grge da negdje 1875. vjerojatno dovrši i uobliči spjev o događaju iz 1832. o hajducima Kiki i Zeliću – osvetnicima, odnosno da ga 1876. objavi u Osijeku? Da bi se shvatio motiv treba znati nešto o tadašnjim okolnostima, jer pisanje o ovim osvetnicima, ja bih rekao čuvarima dostojanstva, kako sam i naslovio svoju knjigu o hrvatskim hajducima, angažirano je pisanje kojime se želi skrenuti pozornost šire javnosti na status kršćanskoga, napose katoličoga puka u Bosni i Hercegovini pod turskom vlašću. Sama činjenica da je fra Grga sve do 1876. svoje pjesme objavljivao izvan Bosne i Hercegovine i to pod pseudonimom, pa su i Osvetnici IV. Kiko i Zelić događaj u Bosni od god. 1832. potpisani kao “Pjesma od Radovana” a tiskani su u Osijeku, sama po sebi govori o ambijentu u kojemu je živio i djelovao.
To su okolnosti kada je svaki politički osviješten, obrazovan i informiran čovjek znao da je turska vladavina u Bosni i Hecegovini pri kraju i da je potrebno samo još malo energije iznutra da se skine jaram s vrata. No, ta energija je bila slaba i trebalo je probuditi dostojanstvo poniženoga puka i tu je fra Grga uočio mogućnost da svojim perom da doprinos održavanju i angažiranju te minimalne energije – mi bi danas rekli kritične mase. Da je on napisao neki tajni pamflet ili manifest ovaj puk tako što ne bi razumio, jer ovdje je usmena književna tradicija, govorna kultura bila jedino djelotvorno sredstvo dopiranja do širih narodnih masa i fra Grga je svjestan te činjenice, tako i utemeljio svoj pristup pisanju, jer jedino tako je mogao sa svojim djelom ostvariti i pragmatične političke ciljeve, a neosporno je da je ondašnji fratar njegova profila bila politička ličnost par exelans.
Da bi održao, pobudio i probudio tu slabu iskru u domaćemu kršćanskome puku te godine 1876. (a tada i jeste počela buna koja će završiti 1878. Berlinskim kongresom) fra Grgo je napisao, bolje reći završio svoj ep o tome da je iluzija pokušavati s Turskom vlašću tražiti kompromis. U dugačkom epu o Kiki i Zeliću fra Grga Martić upravo opisuje kako su se hajduci predali kadiji derventskom koji ih je amnestirao i htio u svoju službu. No, kadija nije mogao izdržati pritisak onih Turaka i poturica koje su ovi hajduci ucvilili te ih je poslao veziru u Sarajevo, a tamo su na prevaru ubijeni.
O samom spjevu Kiko i Zelić napravljeno je nekoliko književnoteorijskih osvrta i ja bih ovdje mogao samo ponoviti ono što su drugi već rekli. Držim da ovoj publici nema potrebe o tome govoriti, a ako netko želi pak saznati nešto o Kiki i Zeliću, posavskim hajducima treba uzeti Osvetnike IV ili pak Osvetnike u kojima su sabrani svi epovi, a u proznoj varijanti, dosta kraće možete to pronaći u mojoj knjizi Čuvari dostojanstva.
No, na kraju ću, kao neki rezime moga izlaganja, pokušati odgovoriti, odnosno sugerirati nam mogući odgovor na pitanje: zašto o Njegošu i Mažuraniću znamo više nego o fra Grgi Martiću?
Njegoš je živio u slobodnoj Crnoj Gori, Mažuranić u relativno slobodnoj Hrvatskoj, a Fra Grgo u Bosni i Hercegovini pod turskom okupacijom od 400 godina. Prva dvojica nisu pisala pod pseudonimom i svoje ime su proslavili za života, a fra Grgo kao književno ime nije ni postojao sve do pred samu smrt. S njegovom smrću 1905. godine, moglo bi se reći da je i kraj klasične ere, počinje moderno doba, suvremeni književni pravci, i djelo fra Grge Martića ostaje tek kao svjedok vremena i jedne borbe za puko opstojanje, u kojoj je sam tvorac djela, za života, ponekad bio značajniji nego njegovo djelo, a u konačnici se izjednačio sa njime. Sasvim je razumljivo da komunističke vlasti u BiH nisu Osvetnike uvele u lektiru jer je iste pisao fratar, a kako su mračnu prošlost htjeli izbrisati iz narodnoga pamćenja onda im njihova ideologija nije dopuštala da izvlače na svjetlost dana – objelodanjuju – nesreću hrvatskog katoličkog puka za vrijeme turske vladavine, računajući da se nesreća ne može ponoviti ako se izbrišu identiteti i sve ono što se odnosi na trpljenje poradi njih.
Vidjeli smo da se to nije dogodilo. Dapače, dogodilo se mnogo gore nego što smo i u snu mogli sanjati, a dogodilo se upravo zato što su čitave generacije zaboravile ili im je izbrisano pamćenje o tomu kako se stvari događaju i završavaju u jednom svijetu u kojemu se nismo izborili za ravnopravnost, u kojemu se jednakopravnost ne njeguje, u kojemu je jači iznad slabijih.

Anto Zirdum: SOCIJALNA POEZIJA ANTE GAVRIĆA

Anto Gavrić, U DAHU SAMILOSTI, HKD Napredak Vitez/Novi Travnik, 2006.

Kažu da je druga knjiga svakoga pisca najvažnija. U prvoj vam oproste sve početničke omaške, a na drugoj vas svi čekaju. Ako iz bilo kojega razloga na njoj omanete, ne opraštau oni od čijega suda ovisi javna ocjena nekoga djela. Druga knjiga poezije Ante Gavrića u svemu je bolja od prve, jer u prvoj je on, ponesen činjenicom da ukoričuje svoje urateke udrobio sve i svašta i napravio zbirku od 150 stranica. Druga je pak knjiga duplo tanja, ali u svemu odmjerena, koncipirana i konstruirana kao knjiga poezije koja ima vezivnu nit. Osjeti se, odmah, da je to poezija  čovjeka sa stavom, s osobnim načinom doživljavanja svijeta oko sebe, čovjeka s darom istinskoga pjesnika, čovjeka koji ima što reći, zna reći a u međuvremenu je još domišljao to kako reći.

Knjiga U dahu samilosti  podjeljena je u četiri cjeline. Po prvoj je naslovljena knjiga, druga cjelina naslovljena je kao Djeca raja,  treća Traganje za čovjekom, a četvrta Plač kamena. Zajednička nit koja veže sva četiri poglavlja je bavljenje čovjekom, najprije kao socijalnim bićem, kao obiteljskom emocionalnom činjenicom i na kraju kao misaonim i religioznim bićem.  U prvom poglavlju zapravo imamo ono što bi se moglo sasvim precizno nazvati socijalnom poezijom. To je svijet u kojemu Gavrić profesionalno živi i on nam je dao iznimne slike svekolike tipično naše bijede ispunjene kategorijama kao pto su prognanik, povratnik, beskućnik (ne onaj američki) i u istima nam je podario i obdario nas nizom prelijepih stihova, koji uz sve potiču dobrotu i pokreću na razmišljanje. U drugom dijelu preokupiran je svojom obitelji posebice djecom i tu se možda i nalazi najbolja suvremena pjesma o djetetu na našim prostorima.
Dok te gledam
nebo mi je na dohvatu
Dok te ljubim
cio svemir mi je u zagrljaju
Dok sebe
u tvojim očima gledam
Znam besmtran sam.

U trećem poglavlju on traga za čovjekom, za našim ljudima ovdje i sada,  Bilo da su umrli, poginuli ili su još živi. U pjesmama ovoga poglavlja on se dotiče i konkretnih likova kao što je Nikola Šop ili Marko Martinović, ali se bavi i kategorijama ljudi bez duše, i raznim karakterima kojima obiluje naša suvremenost. U četvrtom poglavlju vratio se obitelji, tj. svojoj nedavno umrloj majci posvetio nekoliko pjesama i tako zaokružio svoju zrelu ljudsku i pjesničku okupiranost čovjekom i na neki način dotakeo se viših sfera, o kojima će opsežnije i temeljitije najvjerojatnije progovoriti u slijedećoj zbirci.

 

NAMIGIVANJE NEPROLAZNOSTI U SVEOPĆOJ BRZOPROLAZNOSTI

Prikaz knjige: Jasmina Hanjalić, SVE U JEDNOM JEDNO U SVEMU, VAT Vitez, 2011.

Pjesme Jasmine Hanjalić su ostvarenje zrelog domišljanja, promišljanja i premišljanja stvarnosti proživljene i izvana i iznutra. One su angažirane, suživljene sa stvarnim životom ovovremenim i ovdašnjim, ali i sa žićem i bićem pjesnikinje koja pokušava uljepšati i svoj i naš svijet tražeći odgovore, nudeći vizije, iznjedrujući iz vlastite sudbine one tanane poruke (pa i pouke) onima koji će čitati njezine pjesmotvore.

Njezine pjesme su cjelovite, manje više jezgrovite, skladne, s neobičnim unutarnjim ritmom, bogate simbolima. U njima nema somnabulizma, egzibicionizma, patetike, one odišu ljepotom planinskog ljiljana,  i jasnošću bistrog planinskog potoka, one su precizne i točne kao švicarski sat, tečne kao mlijeko, slatke kao med, kadkad i gorke kao čemer, one pogađaju pravo u srce i ne ostavljaju  ravnodušnim ni najveće bašmebrigaše.

U ovoj zbirci (prvoj u nizu PRIM-PO ) one su grupirane u tri skupine: prva skupina su pjesme u dvostihu kao karakteristična forma njezinog poetskog tkanja i naslovljene su kao DVA U JEDAN. Druga skupina su pjesme u trostihu koji tkivo pjesme disciplinirano drži u okvirima zadane forme koje smo ovdje naslovili kao poglavlje TRI U JEDAN. Treću skupinu čine pjesme slobodnog stiha naslovljene kao SVE U SVEMU.

Pjesnikinja osjeća puls tišine, ćutanja, (Kad ćutimo, Istina tišine) i taj damar koji osjeća u sebi, sasvim nesvjesno , vješto hvata u mrežu dvostihnih i trostihnih pjesmotvora, karakterističnih za sufijsku tradiciju  (kao na primjer jednoga Rumija). A oslonac na tu vrsnoću, izviranje tog kolektivno nesvjernoga iz ponornica svijesti i podsvijesti na površinu njezinu poeziju čini pitkom kao što je voda na izvorima planina koje spajaju i razdvajaju Bosnu i Hercegovinu, i planinskih vijenaca koji su veznik istoka i zapada u ovom vremenu zbrkanih standarda i standardne zbrke, brzine promijena u kojima   nemamo snage mijenjati namještaj…nemammo snage mijenjati ni sebe “pa prenosimo loše navike u nove prostorije”…

Zrelost i mudrost suptilno plivaju po nemirnoj površini njezinih misli a sunčev refleks će na površinu izvući mnoštvo pitanja i zaključak da Nenaučeni da vole sebe, ne mogu istinski voljeti druge. U njezinim pjesmama  upravo se zrcali ljubav za čovjeka, jer stvarajući ona otkriva bit iskrenosti, otvorenosti na putu do istine.

Jasmina Hanjalić iznimno brine o čistoći forme(čak i kada piše u slobodnom stihu), a uopće nije okupirana brigom o standardnosti i čistoći jezika. U njezinim pjesmama pronaći će te izraza tipičnih za crnogorski izričaj, tipičnih riječi iz hrvatskog ili pak srpskog jezika, čak i iz makedonskog. Želeći udovoljit formalnoj  čistići stiha ona u njega ugrađuje one pojmove koji najbolje sublimiraju estetičke zahtjeve koji se pred autora postave na putu do zaokruženja pjesme kao misaone i estetičke tvorevine.

Ova zbirka plod je razumijevanja duše zatečene na otoku na kojemu su ribari uhvaćeni u vlastite mreže a one su, kako to pjesnikinja kaže,  najveća prepreka na putu ka drugima. Njezina poezija je u punom smislu riječi primjenjena poezija, suživljena sa životom, sa svakodnevicom, a istodobno je univerzalna i ima sve predispozicije da se njezin eho osluškuje do vječnosti ljudskoga bitisanja.

Anto Zirdum: TRAKTATČIĆ O PRIMIJENJENOJ POEZIJI

povodom otvaranja stranice PRIMIJENJENA POEZIJA

Uvijek je bilo angažirane, prigodničarske, nazdravičarske, revolucionarne (parolaške), slavodobitničke, epitafske i kakve ne sve poezije koja bi se skupnim imenom mogla nazvati primijenjena poezija. Uvijek su to bili sporedni rukavci glavnog tijeka čiste poezije. No, danas poezija počinje da živi svoju bit upravo kao primijenjena poezija jer se samo na takav način može ostvariti ona Miljkovićeva: poeziju će svi pisati, a i očekivanja skoro svih pjesnika da budu čitani, recitatora da budu slušani…
Naime, ako pogledate u kojim nakladama se danas tiskaju knjižice poezije, i koliko ih se ne proda, mogli bi ste olako zaključiti da poeziju nitko ne čita. Skloni smo ustvrditi upravo suprotno: danas se poezija čita ili na neki način konzumira više nego ikada.
Naime, dobar slogan, ako baš nije banalan, već je poezija. Lijepo, s trudom i ljubavlju sročena SMS poruka u svojoj je biti pjesmotvorno djelo, a kada bi to ljudi čuvali i znali malo dotjerati bilo bi bez sumnje tu dobre poezije. Promišljena čestitka može biti poezija. Ako je pošaljete na više od 50 adresa vi ste već čitan pjesnik, jer ovi što danas tiskaju knjige ne mogu računati da će prodati više od 50 knjiga. Poezija na blogovima, na raznim web stranicama, poezija na zidovima (grafiti) to su čitavi svjetovi čije dimenzije nismo u stanju ni sagledati. Poezija u školskim listovima, vjerskim listovima, raznim novinama i časopisima, to je već klasika.
Bilo je i larpurlatističke poezije, igre riječima, koja se smatrala stilskom odlikom a nikako ne razlogom poezije. No danas se poezija igra sa stvarnošću ne radi igre nego radi stvarnosti. Moglo bi se reći, poezija je danas postala stvarnost svakodnevnoga življenja, sveprisutna činjenica, jer, nikada se nije više slušalo pjesme (uglazbljene), nikada se nije slalo toliko pisama i SMS poruka, nikada se nije produciralo toliko slogana, nikada se na kraju krajeva nije tiskalo toliko listova i časopisa, nikada se nije slavilo toliko obljetnica što umrlih što živih pjesnika, nikada se nije objavljivalo toliko knjiga poezije, nikada nije bilo više ljudi na ovom planetu kao danas…
Danas su srušene sve iluzije i zablude o tome tko piše poeziju. Pišu i sretni i nesretni, i zaljubljeni i ostavljeni, pišu i mladi i stari, i muškarci i žene, poeziju doista svi pišu.
Srušena je i iluzija da bez ljubavi poezija nema svoju sjenu. Piše se o svemu i svačemu, o intimnome i vanjskome svijetu. Piše se metaforično, piše se alegorično, metonimijski, piše se izvorno, jednostavno, piše se umjereno, piše i slobodno, neodmjereno, vehementno…
Piše se i poučno i poročno… bogobojazno i razvratno, piše se za djecu ali i djetinjasto… poezija se ilustrira fotografijama, crtežima slikama, ali poezijom se ilustriraju slike, fotografije plakati, panoi…
Jednom riječju, poezija sve više postaje i primijenjena umjetnost. A rodonačelnik škole primijenjene poezije Miro Petrović, prezentirao je i promovirao tu ideju prije nekoliko godina (ja sam je čuo na Šopovim danima u Jajcu, a vjerujem da je on, sukladno naučavanju o primijenjenoj poeziji, istu ponovio u sličnim prigodama) baš putem pjesme istoga naslova kojom je zapravo znatiželjnoj publici objašnjavao zašto on piše pjesme.
Objašnjavajući kako se našao baš tu gdje se nalazi u baš to vrijeme Miro Petrović pjesmu završava ovako:

- moj nastup će biti u ___sati i ____ minuta.

Da provjere ovu računicu
u tom trenutku
desetak će posjetitelja
pogledati u sat na svojoj ruci.

Na časak će zaboraviti
da taj isti sat odbrojava vrijeme
između mladosti i starosti njihovih života.

Bit će to veličanstveni kristal pobjede
koji slavi vrijeme poezije nad vremenom smrti

I zbog toga ja pišem pjesme –
Kad ste već znatiželjni – poštovana publiko!

Veliki pjesnici prednjače ispred svoga vremena, a Miro Petrović niti zaostaje, niti srlja, on naprosto osjeća da je došlo vrijeme kada poezija mora biti životna i suživljena kako bi uopće imala smisla.
A ako je to sve tako zašto se onda poezija ne bi mogla naći i u rubrici razbibriga, tamo gdje se nalaze aforizmi, križaljke i horoskop. Zašto  ne bi pokazali da pjesme nisu puki produkti inspiracije, nego plod marljivog konstruiranja pjesmotvorne građevine… od temelja do zvijezda i nazad.

Budući da danas mnogi pišu poeziju i komuniciraju s javnošću preko svojih pjesmotvora, držimo da ovaj naš blog treba prepoznati nadarenost koju imaju mnogi, i aktualnost, koja obilježava pjesmotvornu komunikaciju a koju nažalost ima manjina onih koji lebde u javnom prostoru pjesmotvorstva. Naravno pretpostavljamo da se načitanost podrazumijeva, a ovakvi blogovi su svojevrstan doprinos informiranosti načitanosti, koje danas također malo ima među onima koji bi sebe nazvali pjesnicima.